Kad vilenim ....
OTVORENO PISMO
/ pisaću samo ono što volim…/
Prijatelj mi reče:
Pišeš,
pa to je krasno
Ali …
/ha ha ha ha...
grohotom se
nasmijah
svakako u sebi da ga
ne ometem
ne uvrijedim
barem ne
u startu
znam već
šta slijedi
Baviš se
temama lakim,
po malo naivnim
kažu čak
i lepršavim
ozbiljna poezija
zahtjeva više
od toga
duboku misao,
gdje ti je tu
smisao
filozofija
poezija je
znaš,
po malo
morbidna
bolna
tužna
E na to prasnuh
k’o sveti
Gromovnik Ilija:
Zagledaj se dobro
u sve moje bore
i da znaš
nisu nastale
od plakanja
već od smijanja
uglavnom životu
ruganja svemu
svačemu
svakom
ljudskom stvoru
ako poželim
i kada sam u
Sunce gledala
Da, svaka je
tako nastala
ne pričaj
meni o bolu
iz bufalo kožom
presvučene fotelje
nego se prizemlji
na crtu mi stani
i kaži
nahrani l’ koga
od gladnih
pod krov primi
li beskućnika
krvi dade li
tek toliko da
to što pričaš
i opredmetiš
osjetiš
shvatiš
A ja,
na šta liče
i dno
i dno dna
i pakao
znam..
ma šta znam
i dodirnula
pa odozdo
iz najmračnijeg
mraka
makar jedan
zrak svjetla
vidjela
ponovo
da hodam
učila
Suncu sam
kretala
bila
vidjela
zapamtila
dižući se
zapjevala
zaplesala
Da …i da
ne zaboravim
prije malo
nešto vremena
sretoh tu negdje
dva neka
čudna tipa
arlekina i klovna
tužnog lika
sve sa suzama
na kredom
iscrtanim licima
ispod te šminke
ugledah,
gle čuda,
osmjeh od
uva do uva
Znam čak i
gdje ćemo sada
ti kući
/u onu
skalameriju
od granita/
u svoju
kožnu fotelju
pored kamina
a ja sa
dva tri klinca
do ringišpila
ha ha ha ha
Biljana Gajić
OBEZGLAVLJENI KIPOVI
Te dvije vrbe....
neopisivo...
mmm divota
ni prije, ni poslije
ne vidjeh slične
nponovljivo neodoljive
romantično ćudljive
klupu sakrivaše
prve poljupce ćutaše
A tek ta fontana
nedosanjani san
starog kipara
Poznavah starca
osta slika u oku djeteta
Franjo Leder, već starac
vascijele dane
oko svoje fontane
ruku svog djela
okamenji san
žena sa labudom
i četiri mališana
/a žena sa likom kipa
sa drugim
bezličnim muškarcem
korzom
ruku pod ruku šeta
a trebalo je njemu, kiparu
da bude jedina draga
da mu porodi četiri
tako željena sina
ta četiri
mališana okamenjena...
stara gradska legenda/
I danas
jasno se sjećam
tog starca
francuske beretke
crnog dugog kaputa
lule
džepova punih slatkiša
okom djeteta
memorisana slika
uvijek blizu
okamenjene žene sa labudom
i četiri mališana
sa dekorom od dvije vrbe
grana punih šapata
i klupe prvih poljubaca
Poželjeh
poslije dugih
vremena grubih
ludilom starim ponesena
na kratko da svratim
gradu rođenja
klupi prvih poljubaca
pod grane vrba
šapate da vratim
da se sjetim....
nekih drugih vremena
Neljudski vrisak
nezaustavljiv
bizarna slika
nadrealna
bezruka žena,
ljubav starog kipara
ranjeni labud
i četiri obezglavljena
kamena mališana
u pozadini dekor
tek dvije stare vrbe
sasušenih grana
Biljana Gajić
KINESKI ZID
Dobar dan
Osmijeh
obavezno ljubazan
Neprijatnost
Osmijeh
obavezno nategnut
Glupost
Osmijeh
obavezno cerek
Nježnost
Osmijeh
obavezno okom djeteta
Strast
Osmjeh
obavezno puten
Zadovoljstvo
Osmjeh
obavezno sretan
Visok Kineski zid
previsok
Dijeli me od drugih
druge od mene
osmijeh od smijeha
čuva
napad i odbrana
samo moj...
Biljana Gajić
BITI PJESNIK
(Pardon, biti pjesnikinja)
rekoše
Napiši ljubavnu pjesmu
pazi na ritam i formu
oslobodi stih
poeme tvoj su "vrh"
pusti one što kažu
kratka forma
to si ti
(a onda čijem isto
ali obratno obratno)
čujem vrisak
Ne zabijaj glavu u pijesak
socijala je prostor
i mjera pjesnika
(za vriskom trči šapat)
U povjerenju
apokalipsa na vratima
manje je bitna
trend je trend
od nekud stiže
Bez zamjenica, molim
pa to je poetski jeres
gotovo prečuh
Metrika
Metrika
Metrika, pazi
Rima je rima
obrva mrka prati
prijeteći podignut prst
Znaš ko si
od kojeg si roda
da se sjetiš
odmah
da si napisala
patriotskih barem par
JA samo ljubav pišem TEBI
MOJA pjesma si TI
JA sam dar TEBI
MOJA strast nasuprot TVOJOJ
NAŠA se prosipa po NAMA
po MENI
po TEBI
u NAMA
u svim NAŠIM noćima
uprkos
nasuprot
uvijek i navijek
(u kratkoj formi ili poemi
nevažno)
PS. Podnaslov “Zločasta pjesma”
Biljana Gajić
RAZGOVOR SA PJESNIKOM
/I tako... desi se... kada dva pjesnika razgovaraju/
Rekoh ti onomad
pričaće ljudi
govoriće
vikaće
nadvikivaće se
hvaliti i kuditi
Reći će kako tačno znaju
koliko tvoja riječ košta
i zašto ih baš tako slažeš
kakve ti je boje duša
od čega je, tvrdiće da znaju
Bijelu suzu samo suzom zvaće
A govorila sam ti onomad
zabrane nepostojeće preskakaće
na otvorena vrata kucaće
voljeti
pljuvati
proklinjati
Govoriće kako tačno znaju
zbog čega i zbog koga traješ
koga voliš i zašto
kako i zarad čega jutro i noć stapaš
cijepaće ti odoru
kožu grebaće
od hajkača na duše prezren bićeš i slavljen
I nikada niko neće stvarno shvatiti
da je misao tvoja valuta
emocija gotovina
riječ sitnina
do bescjenja laka, od sudbine teža
da ti je duša čuvana zidinama od starog kamena
ili tek kula od karata
ptica i sablja
da je predaja jedina moguća odbrana
Kako ti je duši dok luta između dva beskraja
I da je bijela suza uvijek jednako bijela
Idemo dalje
Biljana Gajić
PJESNICIMA
/Dvojici njih/
Spasoju Ž. Milovanoviću i Milomiru Batai Cvetkoviću
PS. Pjesnici, dogovorite se oko redosleda imena... i bez ego tripova, molim
A oni pjevaju...tek tako,
olako i to oba
k'o da iz kičme ne izvlače
tu i tamo
iz malog mozga
malo lijevo, pa desno, dva naprijed, jedan nazad
teme po nekad i liče
prate se
prepliću
sa dvije tačke
sa dva kraja
jedan potapa
drugi potopljeno spašava
pa rokada
rasprava
pa stihovana svađa
/Ajdeee.... i da povjerujem/
stići će negdje
do ili iza očaja
nirvana očekivano neinteresantna
čist rock end roll
/bez apostrofa/
ko razumije možda i znaće
jednom možda i Boga vide
prosvjetljenje
u sred nekog sivila
sa bulevara
sa njiva
Oh... ote mi se rima
a ne volim kad sve, ama baš sve štima
elem, da se vratim temi:
njih dvojica
ko momci pjevaju
pa za pojas zadjenu
stihove rafalima sipaju,
nadpjevavaju se baš muški
dvije spirale prepletene rime
na oko lake
greška
jašta
/ali rašta/
A kritizeri, pardon, kritičari
i to svi, ama baš svi do jednoga
teorije sukobljavaju
čela nabiraju
obavezno obrve mršte
i gle čuda, trljaju ruke
garant slijedi
presjek
kolumina
recenzija
disertacija
čujem kako vrište svi do jednoga:
Gospodo, pa to je čista poezija
u antologije s njima, smjesta
A tek dame...
eh... pa o tome i ne bih
ili tek malo
trepere pred stihom
oduševljeno
/sa razlogom/
strasno
/sa ili bez razloga/
bijesno
razočarano
egzaltirano
da l’ pred stihom il’ pjesnikom
pardon, pred pjesnika oba
poželjno ponaosob
ma ko mari
Eeeeeeeeej uloga muze
nije šala
na koljena pred pjesnike
ili
pjesnicima na koljena
Zadovoljstvo?
Ni slučajno
patriotska obaveza kao da je
/pojima nemam, možda i jeste/
Java je i onako uobičajeno siva
sutra nešto naoblake
samo malo sivlje, bez brige
ma nek’ se pleše
sve je uobičajeno, baš kako treba
tek jedno pitanje:
Kojeg ja đavola radim ovdje
Čemu
Pristojnost šapnu:
Naklon
Naklon
pa poluokret
i pravo u svoju liriku bez rime
Biljana Gajić