Runde
NEŠTO ŠTO PODSJEĆA NA BORBU...
NJEŽNU...
GRUBU...
STRASU ...
VJEČNU ...
1. RUNDA
Neznanac ćutanjem
brani zamak tišine
Kada progovori
znam šta će reći
Biljana Gajić
2. RUNDA
Stranac smoren svojom i tuđim tišinama
iskorači iz zemlje ovozemaljskih čuda
Zakorači
u čudo
a vrata nezaključana
Biljana Gajić
3. RUNDA
Stranac, čudo I ja
Posmatramo se u prepoznavanju
Sukob gladnih pogleda
Na sceni je oprez prognanika
On i ne sluti dam u znam duši lijek
Lijek koji nema cijenu
Biljana Gajić
4. RUNDA
Pogledi traženja
Pogledi davanja
Pogledi uzimanja
Bezuslovne opcije
davno su potrošena priča
Lijek za lijek
Ima li stranac čime da plati?
Biljana Gajić
5. RUNDA
Treptaj oka u trajanju
riječi u rukama pruženim
susreti budućih snova u nadanju
Ne molim da ne bi molio
(mogući sudar voljenja
Prostorom čuda)
Bitka tihih kikota
Stranac uči osmjehe
dušu mu dlanom dodirnuh
Moja je
Budna noć
slutim oluju
Biljana Gajić
6. RUNDA
Bezglas kaže:
Bez straha, molim, na sceni
i kada se pleše
i kada se plače
(Čuješ li taj bezglas, Stranče?)
Stranac sa osmjehom bez straha
(Konačno neko)
Igra između zemlje i neba
a vrijedi
Svjedok u sjeni udara u gong
prva munja u najavi
oluja na vratima bez stida reži
Biljana Gajić
7. RUNDA
Razbijam okove tih tako precjenjenih tišina
pred bludnim pogledom Stranca
Slutim kako prošla vremena
dogone sve dugo skupljane gromoge
dok tačke ravnoteže gube uporišta
Otvaram vrata
pokret nepotrebne tišine
pred prasak
Stisak nadlaktice
dvije težnje u sukobu
on, Stranac skida masku konačnosti
Dvostruka predaja ponoćnom suncu
borba u vremenu
i sa vremenom
Biljana Gajić
8. RUNDA
Pirueta klizećim koracima
Pogledom ovlaš okrznuh
kamenog spavača
Dvije duše spletene prstima nadanja
Ne priznajem moguću bol
Ruke izgubljene u prepletu
ponovo nađeno svjetlo oko
gonjena nečim jačim od strasti
bedra od svile
ramena od čelika
nadlaktice cvile
koža urliče
Duša duši
koža koži
Kameni spavač perom bezvremenim
Precizno bilježi
svaku nježnost koja klizne ramenom
svaki bič strasti što put rastače
Stranac mi u krilo baca pitanje
(Ključ mi je ispod jezika)
Biljana Gajić
9. RUNDA
U vrtlogu nemira
Kameni spavač
jedva vidljivim mastilom
ispisuje pitanja:
A gdje jet u nježnost?
Gdje je nježnost?
Nježnost….
Oko Stranca koji nije stranac
nezbunjeno
samo jednim bljeskom
jedva vidljivo
između dva trena
ponudi i ztraži
ultimativno
Ključem čuvanim ispod jezika
davno zaboravljenim poktetom
otvaram kovčeg i vadim
zrno nježnosti
vijek čuvano
Utiskujem ga u plodno tlo
dlanu Stranca
Kažiprstom otirem sve bespotrebnosti
dok zaustavljeno vrijeme treperi
Biljana Gajić
10. RUNDA
Vrtlog zaboravljenog vremena
u do nedavno samo mom čudu
posmatramo se stranac I ja
gotovo nevoljni saučesnici
prognanici iz drugih svjetova
Po nekada teškim
po nekada lakim
korakom zaplešemo
bedemom kule koju gradimo
između dva koraka opekama od strasti
nježnosti
razbijenih tišina
slutnji nečega što nije bilo niti će biti
(koreografija dobro poznata
stara
po neki iskorak
improvizacija)
I sve to naspram
dva spora akorda
iscjepane tišine
bez otužnosti
u mrvi vremena koja traje
a kameni spavač u uglu
pospano posmatra, bilježi
Ne pitam ni zašto. ni za koga
Biljana Gajić
11. RUNDA
Pod budnim okom stranca
prizivam u sjećanje momenat
kada sam spoznala tajnu prizme
koja, lomeći svjetlo, čini ledenu dugu
On, Stranac
prikupi sva moja izgubljena vremena
spusti mi ih na jedan dlan
a na drugi oganj ponoćnog sunca
Dodirom prepoznah suštinu svjetla
mireći se sa svim nemirima
bez tereta savršenosti
vraća mi se svako moje ja
drznica
sanjalica
vučica
Sudaraju se dva osmjeha
Stranac me tišinom void na kulu
Traženja su odgovor
Preko ramena spazih strah
kako uskače u davno razbijeno ogledalo
i skriveni osmjeh kamenog spavača
Biljana Gajić
12. RUNDA
Nemirima smirivani
nesmireni
zrnom nježnosti vođeni
strašću gonjeni
u spiralu vremena utkani
Između dva izaponoćna sunca
jedno drugom dovoljni
na četiri strane rsipani
pa sakupljani
od četiri elementa tkani
k’o malo ko i malo kada
bolom kaljeni
Stranac i ja
ruka u ruci do na vrh kule
(a zora danja krši zadnje pramenje noći)
nezainteresovano gledamo
sivo uspavani grad
A taj, nepotrebni nam grad
tromim buđenjem pogleduje
stranca i mene
dva tijela i jednu sjenu
u čudu
nezbunjene
dok neki pospani glas pita:Šta čine?
Šta žele taj muškarac, žena i jedna sjena?
A drugi veli: Samo da lete
I krenusmo sljubljena sjena, Stranac i ja
sa ključem ispod jezika
svim našim bitkama, pobjedama i predajama
nedovršenim strastima
budućim nježnostima
A pospani kameni spavač
taj svjedok svih vremena
dok mu ruka umorno pada
osta da bilježi u knjigu trajanja
i zaključanu škrinju da čuva
sa nešto strasti i zrnom nježnosti
za neka gluva, gladna vremena
Biljana Gajić