Čelična romantika
DOK SLUŠAM LORENIN TANGO
(slow motion)
Dok slušam Lorenin tango
vidim sve svoje tišine kako urliču
u prepoznavanju sklada
odbijajući se o zidove pored puteva
rušeći svaku primisao na bespotrebnost
uznoseći molioce
klečeći pred silnošću
prekrajaju uzaludnost
ti moji bezglasni vriskovi tišine
razgone sav jad
darujući nepotrebne priče nedostojnima
krajnju harmoniju hedonistima
Kao na filmskom platnu
neobjašnjivom sporošću
promuklim šapatom
sve moje tišine
vjek pričaju tvojim tišinama
kako je bilo
kako jeste
kako će biti
a biće
Sve moje tišine i Lorenin tango
lagano kao u svoju čuvar kulu
utiskuju se u tvoje oko
dok tek dvije iskre vatre
u zanosu
nad otvorenim kaminom plešu
Ispraćam zadnje strahove
dok slušam Lorenin tango
Biljana Gajić
NEPOTREBNA MISAO
Posmatrajući svoja
dva zadnja straha u odlasku
nezainteresovano ogrnuta
sutrašnjim slutnjama
bezuspješno dozivam
neke davno rasute misli
Nema ih
onako iznenada oslobođene
kuražno
kao najsvirepije boginje osvete
jure moje zadnnje strahove
tamo negdje
Samo je jedna misao tu
nije čak ni moja
eterična djevojka je napisala
na mokrom pijesku
"vrijeme strahovitog nedostajanja"
Čak i tada kada sam je
srela prvi put
ta misao
naselila je moj um
nametljivo poput nezvana gosta
ne mareći za moj obračun
sa sjenama prošlosti
i zadnjim strahovima
poput drskog tata
harači mojom utrobom
razbijajući i ono malo
preostale ljepote
ne dajući mi ni sekundu
mira
sačekuje me
iza svakog ćoška
cereći mi se
Bježeći u dugu šetnju
sudaram sa svojim likom
na vratima gradske pošte
gonjena svim tim
vremenima strahovitog nedostajanja
U konačnoj spoznaji
stresoh sa ramena tu istu misao
I poštar hrapavim glasom kaže
Izvolite,
šta mogu učiniti za Vas
šta šaljete?
Preporučenu pošiljku
Adresa?
ON, a pošiljka sam JA
Biljana Gajić
NA NEKOM GRADSKOM MOSTU
Dok stara vatra
lagano dogorijeva
spaljujući posljednje
pramenje noći
i samu sebe
pepelom stvara
taj mrak saučesnik
ustupa prostor
novom nadolazećem ritmu
Promuklo raspusni tonovi
kičmu mi izvijaju
do tačke loma
šapuću mi tuđu misao
Idi
Vođena čudesnim glasom
krećem ti u susret
konačno ubijeđena
u slobodu izbora
i da te imam
i da te nemam
sa osmjehom
Tačno znam
tvoje ruke me čekaju
baš onako kako je
dugokosi mladić
sinoć
raširenih ruku
na gradskom mostu
čekao dugokosu
nasmijanu
svoju dragu
ne znajući za bol
učeći ljubav
isčekujući strast
I tebe
i mene
boli su bolile
ljubavi ljubile
strasti lomile
koferi su nam gotovo krcati
svi računi plaćeni
Taj strasni zvuk
ispunjava gotovo
hladnu sobu
Znam
čekaćeš me
čekaš me
na nekom gradskom mostu
raširenih ruku
Biljana Gajić
REĆI ĆU TI
Odmah tu
na starom gradskom mostu
reći ću ti sve
čak i ono što ne treba reći
čak i prije no pitaš
Reći ću ti sve o putevima kojima
ću dopustiti da me vodiš
kako ću te ljubiti
Hiruški precizno slikaću ti
stazu putenosti
kojom smo krenuli
Koliko mi je tijelo podatno i meko
Kako formiram misao
Zašto zatreperim
Reći ću ti i da nisam nježna
da nema ničega
ni eteričnog
ni elegičnog
u mojim davanjima
da je romantika prognana
iz mog raja
čak i moj glas zna da grmi
da razori tišinom
da škripi
ledom da okiva
Ja ne molim
glasom tražim
zahtijevam
naređujem
tišine su moje surove
Reći ću ti
Nedavno čovjek me sanjao
i moju nenapisanu pjesmu
nelijepu
Sanja on tako
da ću tek pisati poemu
i zapamti on
samo jedan stih
koji govori
o "apostrofiranom rezanju"
(smoren se probudio)
Biljana Gajić
ČELIČNA ROMANTIKA
Koračamo ruku pod ruku
kutku sačuvanih tonova
Oboje lagano izvijamo lijevu obrvu
bez ironije, to je ipak samo
loše prikrivena zbunjenost
sadašnjeg trenutka
očekivanje sledećeg
pa sljedećeg
sljedećeg
pa...
zbunjen si neočekivanim
a ja nesputanošću svoje želje
Da, dragi
taj novoobavijajući dodr
ne daj da te plaši
to ja lakiram bezbrojne
naprsline tvoje prošlosti
skidajući zadnje tragove
jeftino loše pozlate
nanesene noktima
usnama
bokovima
drugih žena
Gle čuda
neočekivano nailazim
jezgro čistog
najfinije poliranog čelika
dobro prikrivan
gotovo zaboravljen
loše tražen
ogledam se u tom
novonađenom sjaju
okovana potrebom
za prostim dodirom
tvojih otvorenih dlanova
nepitano pristajem
da postanem lava
da se prelijem preko tvoje puti
popunjavajući čak i one
zadnje naprsline nastale
bijesom ili ljubavlju bivših
Dok čelikom vrelog dlana
kliziš mojim bedrom
žigošem svoje ime
na tvoju nadlanicu
utiskujem se
u taj sjaj vrelog čelika
u tom kutku sačuvanih tonova
pod jasnim neonskim svjetlom
dajemo pravo jedno drugome
na tako nam potrebnu
sirovu strast
lišenu uobičajene romantike
Mi stvaramo
romantiku
jasno opipljivu
našu
Konačno vremena
apostrofiranog rezanja
Biljana Gajić
U KUTKU SAČUVANIH TONOVA
U tom kutku sačuvanih tonova
pod jasnim svjetlom plavog neona
kožom njegovanom uljem nevena
tebi krenuh tako ogoljena
sa svim svojim ožiljcima
ćutnjom sapetim starim vriskovima
jasnom znatiželjom vođena
tački nepovrata
i bi
zemlja se ne otvori
tek zadrhta
Slušam nesuvislosti
(malo poslije
a zgužvana posteljina)
pričaš mi kako je i za koliko
Rim nastao
i guske spominješ, svakako
zainteresovanom tišinom
(između dima i dima
tako mi potrebne cigarette)
slušam tvoja batrganja
bi... pa ne bi
krenuo bi, pa stao bi
(nije loše, vidio si)
upoređuješ...vagaš
strasti bi ponovo raspirivao
dušu mi ponovo dodirnuo
svoju otvorio
(neočekivano)
analiziraš me pjesmama mojim
uporno... analitički
(i sam znaš, zaludno)
pričaš povremeno nejasno
istine rijetko...
U odsustvu podsmjeha
pogledavaš me
(razumijevanja tek naznaka)
sviješću neminovnog
(ili će biti neminovnom sviješću)
nevažno
Opireš se, a znaš
u mojim si mrežama
a ja u tvom snu orgijam
šapatom promuklim pričam
i mirisima i parfemima
da, parfem mi treba
onaj pravi što vodi predaji
vođstvo pred noge da mi položi
tek da bih imala šta da ti vratim
Dušu sam ti dodirnula
dlanovima um obgrlila
bedrima snagu zarobila
čelik naslutila... našla
i jačim i boljim te učinila
kažeš: U snu sam
ili ipak biće ... na javi
(i sve to malo poslije
između dva tako mi potrebna dima)
Biljana Gajić
SAN ILI JAVA
(bezglas mene)
Kako ti divno šapućeš
tamo negdje
gdje se tuku san i java
meni ili mome uspavanom ja
rukama nečujno kažeš:
Razgrni ironiju
svu je svuci
leptira mi daj na dlanu
onog sa ramena
ljubičasto tetoviranog
poljubi
poljupcem oživi
Kako?
bezglas mene zatečeno
ko škripanje po staklu cvili
Probaj bez kako
i ako
samo ljubi tog ljubičastog leptira
glas ti već jače zvoni
prikrada se od nekud
s kraja neba
sjeti se kockanja u sna dva
tako malo treba
Začudo
ne bi ni teško
pahuljasto lako
a ljubičasti leptir
ljubičasta krila raskrili
i tek lak zamah
sa tvog poljubljenog ramena
etar, vasiona treperi
sve zaboravljene jučerašnje
i neočekivano sutrašnje
nježnosti vascijela svijeta
obgrliše tebe... mene
ljubičastom vatrom što ne peče
zgrliše dva sljubljena lika
u tom kutku tonova sačuvanih
A mi
mačeve spustili
onaj prvi kamen u prah pretvorili
i tako ljubičasto obojeni
(čime no poljupcima
od suve nježnosti)
govorljivu tišinu vajamo
u tom snu na javi
u toj javi od sna
pitam se
pitam tebe
vagam
da li sanjam
ljubičasta ili čelična romantika
da li je uopšta java
Biljana Gajić
MOŽDA TI NIKADA NEĆU REĆI
Dok spavaš u mekoti mog pazuha
smoren prevelikošču predhodne nježnosti
naredila sam sebi budnost čuvanja tvog mira
u ovom savršenstvu početka naše stvarnosti
Obgrljena tvojim snenim rukama
ti utkan u moju kožu
razigranim umom i polubudnim tijelom
osjećam savršenost tvog sna
Oko mene se steže strah
pred sklapanjem trepavica
u propuštanju ovog savršenstva
taj produženi momenat mog nesna
nedam ga
Upijam cijelim bićem tu lebdeću nježnost
sliku tebe utiskujem u kapke
svom svojom cijelošću
krijem i od sebe za sutra
za neka zla vremena
pravim azil opipljive samozaštite
kao strpljivi kolekcionar
sakupljam nečuje tvog disanja
Jednom, kada zagrmiš mrkim pogledom
jednom kada bezrazložno povilenim
iz ljubičastog muzeja dragocjenosti
izvadiću ovaj trenutak vječnosti
oblačiću ga u sirotinjskim vremenima
nositi kao teško stečen orden
čak i ako više nikada ne budem pisala
o ljubičasto romantičnoj nježnosti
konačno znam da postoji
jasno opipljiv
stvaran
Sada, dok teče ova nepodnošljiva nježnost
zaustavila sam srce, prestala disati
skamenila sam ljubičastog leptira
da ti ne prekine savršeno sanjanje
u mekoti moga pazuha
Možda ti nikada neću reći kako se završila
ova noć ljubičastog predjutarja
kako sam srce zaustavila
kako nisam disala
kako sam kamenom leptira načinila
U nekom sutra kada odlutam za osmjehom
ništa ne pitaj, pusti da ludim i bludim
sjedeći na vrhu svog ljubičastog bedema
ponovo te gledajući kako spavaš
u mekoti moga pazuha
Biljana Gajić